Razgovarao:
Nikola Radić za Le Courrier d’Europe
Centrale
Ildikó Enyedi jedan je od onih meteora ili zvijezda
padalica europskog filma koji se pojavljuju i nestaju ostavljajući iza sebe
filmske dragulje kao sjajne tragove na nebu Sedme umjetnosti. Godine 1989, njena
bajka obojena nadrealizmom – Moje
dvadeseto stoljeće, u kojem je privilegirano mjesto povjereno upravo zvijezdama,
osvaja nagradu Camera d’Or na Canneskom filmskom festivalu, zahvaljujući
veličanstvenoj crno-bijeloj fotografiji. Nakon nekoliko ostvarenja poput filma Simon
mágus (1999), Ildiko Enyedi nestaje na
čitavih 18 godina. Vratit će se na velika vrata: Tijelo i duša (On Body and Soul, 2017), donijet će joj Zlatnog medvjeda
i još dvije nagrade na Berlinaleu, ali i nominaciju za Oscar za najbolji strani
film.
Scenaristica
i redateljica trenutno završava post-produkciju svog novog dugometražnog
igranog filma Priča moje supruge
(The Story of My Wife), s glumačkom ekipom koja obećava (Gijs Naber, Léa
Seydoux i Louis Garrel, između ostalih). S Enyedi smo razgovarali nakon
masterclassa koji je u Zagrebu organiziralo Filmmakers Association of Croatia i koji je održala zajedno s
glavnom glumicom filma Tijelo i duša
Alexandrom Borbély.
Biste
li se složili da su komunikacija i dualnost temelji Vaše filmografije? Mislim,
između ostalog, na težinu komunikacije u filmu Tijelo i duša, ali i općenito na čestu dualnost u Vašim filmovima
(golub-pismonoša i telegraf, sestre blizanke u Mom dvadesetom stoljeću, tijelo i duša, ženska i muška energija)…
Točno je da me
zanima komunikacija. Za potrebe mog prvog eksperimentalnog filma Flirt: Hipnózis, tražila sam od
medicinskog hipnotizera da me hipnotizira na setu. Željela sam pokazati da ja
zaista jesam autorica tog filma, da on izražava moje namjere, ali da je
autorica bila nesvjesna tijekom snimanja. Zanimao me je također i utjecaj koji
jedno ljudsko biće ima na drugo i smatrala sam da je hipnoza ekstremni vid tog
odnosa.
Osim toga,
nedavno sam završila film koji se upravo bavi razlikom između ženske i muške
komunikacije. Voljela bih snimiti i film u kojem bi glavni lik bilo drvo i u
kojem bi jedan znanstvenik pokušavao ostvariti komunikaciju s tim drvetom. Ali
nikada o tome nisam razmišljala na taj način: jednostavno sam znatiželjna i
slijedim tu znatiželju.
Čini
se da su u Vašim filmovima ljudima neophodne životinje kako bi (ponovno)
ostvarili komunikaciju…
Što mislite,
otkud toliko video snimaka mačaka na YouTubeu? Za nas je razoružavajuće gledati
životinje i djecu zato što ne igraju tu izrazito kompliciranu društvenu igru
koju, recimo, Mária (glavna junakinja filma Tijelo
i duša) ne uspijeva naučiti. Djeca i životinje su uvijek i vrlo duboko u
sadašnjosti, reagiraju čitavim tijelom i čitavom dušom i savršeno konzistentno.
Zbog toga gledamo te video snimke.
U
njima vidimo spontanost i iskrenost…
Da, ali i spontanost i
iskrenost su ono što odrasli u njima vide. Životinje i djeca ne odlučuju da će
biti iskreni. Oni jednostavno ne mogu drukčije.
Glas i riječi pjevačice Laure
Marling, čije stihove koristite u filmu, podvlače poteškoće u komunikaciji
između junaka filma?
Da, prije svega riječi
pjesme (What he wrote), ali i njen veoma
sirov i snažan izraz. U njenim pjesmama postoji ta neka trezvenost. Bilo je
inače vrlo teško dobiti prava na tu pjesmu – četiri ili pet mjeseci su nam
odbijali zahtjeve. Tad sam pokušala pronaći neku drugu pjesmu. Slušala sam
brojne pjevačice zato što sam željela ženski glas sa svedenom instrumentalnom
pratnjom, ali sam brzo shvatila da su sve lijepe pjesme koje sam našla
slatkaste, cheesy u odnosu na
trezvenost Laure Marling. To proizlazi iz njenog
talenta. Ili možda prije iz same njene osobnosti.
Možemo li povući paralelu između mađarske pjesnikinje Ágnes Nemes Nagy, čija je pjesma inspirirala film, i stihova Laure Marling?
Apsolutno. Ali
Ágnes Nemes Nagy ima mnogo širu lepezu. Ona je za mene jedna od najvećih
autorica 20. stoljeća, i ne samo u Mađarskoj, iako je malo poznata van granica
Mađarske. Ona je još okrutnija (od Laure Marling) i samim time još lucidnija.
Od osoba koje za mene imaju veliki značaj, spomenula bih i Simone Veil koja je
imala jednu nevjerovatnu lucidnost, elementarniju i dublju od humanizma koji se
zasniva na moralu. Ja sam se, kao ona, usredotočila na ono što je iznad svega
toga. Promatram ono što je iznad te male društvene igre, iako je i ta igra veoma
važna.
Humanizam
je ipak vrlo izražen u Vašim filmovima, u njemu nema cinizma…
Ja pozivam
gledatelja da napravi jedan korak unazad, da se udalji još malo i pokuša
dokučiti i ono što utječe na nas i što nas definira izvan tog morala i
humanizma, da otkrije tu životinjsku energiju koja je dublja i elementarnija,
koja dolazi iz Prapovijesti, koja nas definira i koje se načelno bojimo. Ali ne
smijemo se bojati otvoriti tu kutiju i gledati dalje od humanizma i morala.
U
Pohvali ljubavi Alain Badiou piše – ‘Ljubav
se odnosi na sveukupnost bića drugog, a prepuštanje tijela je materijalni
simbol te sveukupnosti’. Može
li se ovaj citat primjeniti i na film Tijelo
i duša?
Da, apsolutno.
Prema poslovici ‘ljubav je slijepa’, ali ja mislim da smo, kad smo zaljubljeni,
sposobni gledati kroz sve te sociološke i druge slojeve, i da smo u mogućnosti
vidjeti ono što je najljepše u Drugom.
Rekli
ste da Vas je u radu na filmu inspirirao In
The Mood for Love (2000) jer, po
Vašim riječima, Wong Kar-wai ne pokazuje ništa na površini već samo ono što se
događa u dubini bića junaka. Ali za razliku od pomalo voajerskog položaja u
koji nas on stavlja, jer par promatramo kroz okvire vrata i prozora, Vi
pozivate gledatelja na unutrašnje proživljavanje s junacima. Odakle dolazi ovaj
izbor?
Vizualno su ta dva filma dvije strane medalje.
To je
jedini film koji sam podijelila s direktorom fotografije. Rekla sam mu da želim
takvu tihu napetost u filmu, ali da moramo pronaći naše vlastite vizualne alate
kako bismo to izveli.
The Story of My
Wife je
ekranizacija istoimenog romana Milána
Füsta. Kako ste pristupili tom ambicioznom i kompleksnom romanu? Koje je
elemente bilo najteže prenijeti na ekran?
Tijekom čitavog
filma postoji unutrašnja naracija: junak nam se obraća i upušta se u
samoanalizu. Svaka rečenica sadrži bar dva, ali najčešće tri ili četiri temporalnosti.
Najteže je bilo promijeniti tu strukturu, a naša ambicija je bila potaknuti
gledatelja na unutrašnji monolog. Radi se o situacijama iz svakodnevnog života
bračnog para, o iskustvima koja smo svi mi, ili naši roditelji, proživjeli, i
željeli smo probuditi ta iskustva u gledatelju… Nadam se da će nam poći za
rukom.
Likovi u The Story of My Wife pričaju engleski, francuski, njemački, talijanski,
nizozemski, odnosno jezik koji nameću njihovo porijeklo i situacija. Mnogi redatelji
se pak odlučuju isključivo za engleski, bez obzira na porijeklo likova. Što
time gube?
To je kompleksno
pitanje. U Mom dvadesetom stoljeću
svi likovi pričaju mađarski, pa i poljska glumica i ruski glumac. Na to sam se
odlučila, jer je taj film u stvari bajka.
Dat ću još jedan
primjer: u HBO seriji Chernobyl
likovi pričaju britanski engleski. Iako je ova serija snimljena za međunarodnu
publiku, prije svega cilja na američke gledatelje. Kad čuju blaži engleski naglasak,
Amerikanci pomisle: u redu, ovo nismo mi, ovo je Drugi, stranac, ali te likove
shvaćaju ozbiljno. S druge strane, kad čuju imigrante iz manje razvijenih
zemalja, to im se čini smiješnim, karikaturalnim. Černobilska drama tako bi
bila manje snažna. Gledaoci bi pomislili: ove čudne stvari nas se ne tiču. U
tom smislu je britanski engleski bio veoma pametan izbor.
U The Story of My Wife, Nizozemac i
Francuskinja nemaju drugog izbora osim pričati engleski, ali oboje imaju
naglasak. Jako puno smo radili na naglasku, najviše zbog toga što se Léa
Seydoux može osloboditi svog francuskog naglaska ukoliko to želi. U to vrijeme se na brodovima s
međunarodnom posadom pričao engleski. Ako je mlada Francuskinja željela učiti
engleski, učila je britanski. Uložili smo mnogo truda u rad na detaljima kako
likovi ne bi ispali karikaturalni.
Prilikom
masterclassa na Sarajevo Film Festivalu, Alejandro González Iñárritu inzistirao
je na važnosti filmskog ritma. Biste li se složili da je ritam montaže jedan od
najvažnijih elemenata filma?
Apsolutno. To je
neka vrsta plesa s univerzumom koji plešemo zajedno sa gledateljem. Čitav naš
svijet može se opisati vibracijama. Teorija struna je promijenila točku
gledišta postavljajući pitanje: što se događa ako sve fizičke elemente promatramo
kroz vibracije? Na taj način komuniciramo sa svijetom.
Na seriji Terápia surađivali ste sa HBOom, a Tijelo i duša možemo gledati na Netflixu. Predstavljaju li ove
platforme potporu ili opasnost za autorski film? Ili ih možemo promatrati
kao pharmakon, istovremeno i lijek i otrov?
Mislim da postoji
jedna druga opasnost za film. Osobno, ja sam zahvalna na ovim platformama. Prije
svega zato što se na njima mogu pogledati nevjerovatni dokumentarci i
kratkometražni filmovi koji bi inače bili izgubljeni. Prije nego što se Netflix
otvorio prema filmu, autorski film izguran je iz velikih kina jednim glupim
sistemom koji nema nikakve veze s filmovima samima. U mnogim mjestima širom svijeta
danas postoje samo kina koja prikazuju Marvel blockbustere i u kojima nema mjesta
za autorski film. U tom slučaju ove platforme omogućavaju ljudima da takve
filmove pogledaju u svom domu. Pročitala sam i da je Netflix ponovno otvorio
The Paris Theater u New Yorku koji obožavam. Netflix pravi odlične izbore. Film
Roma (Alfonsa Cuaróna) mi se jako
svidio, pogledala sam ga tri puta. U ovoj polemici, zlikovca treba tražiti
drugdje.
Godine
2011., bili ste među potpisnicima otvorenog pisma u kojem ste kritizirali
manjak raznolikosti u mađarskoj filmskoj industriji. Kakva je situacija danas ?
Izuzetno poštujem Agnes
Havas (ravnateljica Mađarskog nacionalnog filmskog fonda) koja je s Andrew Vajnom
(nedavno preminuli mađarsko-američki producent) činila savršen par za mađarski
film. Posljednjih osam godina imali smo veoma široku lepezu filmova u
Mađarskoj: autorske filmove visoke kvalitete, komedije, povijesne filmove,
ostvarenja za raznovrsnu publiku. Što se autora tiče, mogli su slobodno raditi,
slobodno se izražavati.. Prije nekoliko godina pokrenut je program Inkubator
(od strane Mađarskog nacionalnog filmskog fonda) zahvaljujući kojem mladi
autori ne moraju čekati godinama kako bi snimili svoj prvi film. Brojni
filmovi podržani od stane programa stigli su do Berlina i Cannesa.
