ZANIMA ME ONO ŠTO JE IZNAD HUMANIZMA, MORALA I DRUŠTVENE IGRE

Razgovarao: Nikola Radić za Le Courrier d’Europe Centrale

Ildikó Enyedi jedan je od onih meteora ili zvijezda padalica europskog filma koji se pojavljuju i nestaju ostavljajući iza sebe filmske dragulje kao sjajne tragove na nebu Sedme umjetnosti. Godine 1989, njena bajka obojena nadrealizmom – Moje dvadeseto stoljeće, u kojem je privilegirano mjesto povjereno upravo zvijezdama, osvaja nagradu Camera d’Or na Canneskom filmskom festivalu, zahvaljujući veličanstvenoj crno-bijeloj fotografiji. Nakon nekoliko ostvarenja poput filma Simon mágus (1999), Ildiko Enyedi nestaje na čitavih 18 godina. Vratit će se na velika vrata: Tijelo i duša (On Body and Soul, 2017), donijet će joj Zlatnog medvjeda i još dvije nagrade na Berlinaleu, ali i nominaciju za Oscar za najbolji strani film.

Scenaristica i redateljica trenutno završava post-produkciju svog novog dugometražnog igranog filma Priča moje supruge (The Story of My Wife), s glumačkom ekipom koja obećava (Gijs Naber, Léa Seydoux i Louis Garrel, između ostalih). S Enyedi smo razgovarali nakon masterclassa koji je u Zagrebu organiziralo Filmmakers Association of Croatia i koji je održala zajedno s glavnom glumicom filma Tijelo i duša Alexandrom Borbély.

Biste li se složili da su komunikacija i dualnost temelji Vaše filmografije? Mislim, između ostalog, na težinu komunikacije u filmu Tijelo i duša, ali i općenito na čestu dualnost u Vašim filmovima (golub-pismonoša i telegraf, sestre blizanke u Mom dvadesetom stoljeću, tijelo i duša, ženska i muška energija)…

Točno je da me zanima komunikacija. Za potrebe mog prvog eksperimentalnog filma Flirt: Hipnózis, tražila sam od medicinskog hipnotizera da me hipnotizira na setu. Željela sam pokazati da ja zaista jesam autorica tog filma, da on izražava moje namjere, ali da je autorica bila nesvjesna tijekom snimanja. Zanimao me je također i utjecaj koji jedno ljudsko biće ima na drugo i smatrala sam da je hipnoza ekstremni vid tog odnosa.

Osim toga, nedavno sam završila film koji se upravo bavi razlikom između ženske i muške komunikacije. Voljela bih snimiti i film u kojem bi glavni lik bilo drvo i u kojem bi jedan znanstvenik pokušavao ostvariti komunikaciju s tim drvetom. Ali nikada o tome nisam razmišljala na taj način: jednostavno sam znatiželjna i slijedim tu znatiželju.

Čini se da su u Vašim filmovima ljudima neophodne životinje kako bi (ponovno) ostvarili komunikaciju…

Što mislite, otkud toliko video snimaka mačaka na YouTubeu? Za nas je razoružavajuće gledati životinje i djecu zato što ne igraju tu izrazito kompliciranu društvenu igru koju, recimo, Mária (glavna junakinja filma Tijelo i duša) ne uspijeva naučiti. Djeca i životinje su uvijek i vrlo duboko u sadašnjosti, reagiraju čitavim tijelom i čitavom dušom i savršeno konzistentno. Zbog toga gledamo te video snimke.

U njima vidimo spontanost i iskrenost…

Da, ali i spontanost i iskrenost su ono što odrasli u njima vide. Životinje i djeca ne odlučuju da će biti iskreni. Oni jednostavno ne mogu drukčije.

Glas i riječi pjevačice Laure Marling, čije stihove koristite u filmu, podvlače poteškoće u komunikaciji između junaka filma?

Da, prije svega riječi pjesme (What he wrote), ali i njen veoma sirov i snažan izraz. U njenim pjesmama postoji ta neka trezvenost. Bilo je inače vrlo teško dobiti prava na tu pjesmu – četiri ili pet mjeseci su nam odbijali zahtjeve. Tad sam pokušala pronaći neku drugu pjesmu. Slušala sam brojne pjevačice zato što sam željela ženski glas sa svedenom instrumentalnom pratnjom, ali sam brzo shvatila da su sve lijepe pjesme koje sam našla slatkaste, cheesy u odnosu na trezvenost Laure Marling. To proizlazi iz njenog talenta. Ili možda prije iz same njene osobnosti.

Možemo li povući paralelu između mađarske pjesnikinje Ágnes Nemes Nagy, čija je pjesma inspirirala film, i stihova Laure Marling?

Apsolutno. Ali Ágnes Nemes Nagy ima mnogo širu lepezu. Ona je za mene jedna od najvećih autorica 20. stoljeća, i ne samo u Mađarskoj, iako je malo poznata van granica Mađarske. Ona je još okrutnija (od Laure Marling) i samim time još lucidnija. Od osoba koje za mene imaju veliki značaj, spomenula bih i Simone Veil koja je imala jednu nevjerovatnu lucidnost, elementarniju i dublju od humanizma koji se zasniva na moralu. Ja sam se, kao ona, usredotočila na ono što je iznad svega toga. Promatram ono što je iznad te male društvene igre, iako je i ta igra veoma važna.

Humanizam je ipak vrlo izražen u Vašim filmovima, u njemu nema cinizma…

Ja pozivam gledatelja da napravi jedan korak unazad, da se udalji još malo i pokuša dokučiti i ono što utječe na nas i što nas definira izvan tog morala i humanizma, da otkrije tu životinjsku energiju koja je dublja i elementarnija, koja dolazi iz Prapovijesti, koja nas definira i koje se načelno bojimo. Ali ne smijemo se bojati otvoriti tu kutiju i gledati  dalje od humanizma i morala.

U Pohvali ljubavi Alain Badiou piše – ‘Ljubav se odnosi na sveukupnost bića drugog, a prepuštanje tijela je materijalni simbol te sveukupnosti’. Može li se ovaj citat primjeniti i na film Tijelo i duša?

Da, apsolutno. Prema poslovici ‘ljubav je slijepa’, ali ja mislim da smo, kad smo zaljubljeni, sposobni gledati kroz sve te sociološke i druge slojeve, i da smo u mogućnosti vidjeti ono što je najljepše u Drugom.

Rekli ste da Vas je u radu na filmu inspirirao In The Mood for Love (2000) jer, po Vašim riječima, Wong Kar-wai ne pokazuje ništa na površini već samo ono što se događa u dubini bića junaka. Ali za razliku od pomalo voajerskog položaja u koji nas on stavlja, jer par promatramo kroz okvire vrata i prozora, Vi pozivate gledatelja na unutrašnje proživljavanje s junacima. Odakle dolazi ovaj izbor?

Vizualno su ta dva filma dvije strane medalje. To je jedini film koji sam podijelila s direktorom fotografije. Rekla sam mu da želim takvu tihu napetost u filmu, ali da moramo pronaći naše vlastite vizualne alate kako bismo to izveli.

The Story of My Wife je ekranizacija istoimenog romana Milána Füsta. Kako ste pristupili tom ambicioznom i kompleksnom romanu? Koje je elemente bilo najteže prenijeti na ekran?

Tijekom čitavog filma postoji unutrašnja naracija: junak nam se obraća i upušta se u samoanalizu. Svaka rečenica sadrži bar dva, ali najčešće tri ili četiri temporalnosti. Najteže je bilo promijeniti tu strukturu, a naša ambicija je bila potaknuti gledatelja na unutrašnji monolog. Radi se o situacijama iz svakodnevnog života bračnog para, o iskustvima koja smo svi mi, ili naši roditelji, proživjeli, i željeli smo probuditi ta iskustva u gledatelju… Nadam se da će nam poći za rukom.

Likovi u The Story of My Wife pričaju engleski, francuski, njemački, talijanski, nizozemski, odnosno jezik koji nameću njihovo porijeklo i situacija. Mnogi redatelji se pak odlučuju isključivo za engleski, bez obzira na porijeklo likova. Što time gube?

To je kompleksno pitanje. U Mom dvadesetom stoljeću svi likovi pričaju mađarski, pa i poljska glumica i ruski glumac. Na to sam se odlučila, jer je taj film u stvari bajka.

Dat ću još jedan primjer: u HBO seriji Chernobyl likovi pričaju britanski engleski. Iako je ova serija snimljena za međunarodnu publiku, prije svega cilja na američke gledatelje. Kad čuju blaži engleski naglasak, Amerikanci pomisle: u redu, ovo nismo mi, ovo je Drugi, stranac, ali te likove shvaćaju ozbiljno. S druge strane, kad čuju imigrante iz manje razvijenih zemalja, to im se čini smiješnim, karikaturalnim. Černobilska drama tako bi bila manje snažna. Gledaoci bi pomislili: ove čudne stvari nas se ne tiču. U tom smislu je britanski engleski bio veoma pametan izbor.

U The Story of My Wife, Nizozemac i Francuskinja nemaju drugog izbora osim pričati engleski, ali oboje imaju naglasak. Jako puno smo radili na naglasku, najviše zbog toga što se Léa Seydoux može osloboditi svog francuskog naglaska ukoliko to želi. U to vrijeme se na brodovima s međunarodnom posadom pričao engleski. Ako je mlada Francuskinja željela učiti engleski, učila je britanski. Uložili smo mnogo truda u rad na detaljima kako likovi ne bi ispali karikaturalni.

Prilikom masterclassa na Sarajevo Film Festivalu, Alejandro González Iñárritu inzistirao je na važnosti filmskog ritma. Biste li se složili da je ritam montaže jedan od najvažnijih elemenata filma?

Apsolutno. To je neka vrsta plesa s univerzumom koji plešemo zajedno sa gledateljem. Čitav naš svijet može se opisati vibracijama. Teorija struna je promijenila točku gledišta postavljajući pitanje: što se događa ako sve fizičke elemente promatramo kroz vibracije? Na taj način komuniciramo sa svijetom.

Na seriji Terápia surađivali ste sa HBOom, a Tijelo i duša možemo gledati na Netflixu. Predstavljaju li ove platforme potporu ili opasnost za autorski film? Ili ih možemo promatrati kao pharmakon, istovremeno i lijek i otrov?

Mislim da postoji jedna druga opasnost za film. Osobno, ja sam zahvalna na ovim platformama. Prije svega zato što se na njima mogu pogledati nevjerovatni dokumentarci i kratkometražni filmovi koji bi inače bili izgubljeni. Prije nego što se Netflix otvorio prema filmu, autorski film izguran je iz velikih kina jednim glupim sistemom koji nema nikakve veze s filmovima samima. U mnogim mjestima širom svijeta danas postoje samo kina koja prikazuju Marvel blockbustere i u kojima nema mjesta za autorski film. U tom slučaju ove platforme omogućavaju ljudima da takve filmove pogledaju u svom domu. Pročitala sam i da je Netflix ponovno otvorio The Paris Theater u New Yorku koji obožavam. Netflix pravi odlične izbore. Film Roma (Alfonsa Cuaróna) mi se jako svidio, pogledala sam ga tri puta. U ovoj polemici, zlikovca treba tražiti drugdje.

Godine 2011., bili ste među potpisnicima otvorenog pisma u kojem ste kritizirali manjak raznolikosti u mađarskoj filmskoj industriji. Kakva je situacija danas ?

Izuzetno poštujem Agnes Havas (ravnateljica Mađarskog nacionalnog filmskog fonda) koja je s Andrew Vajnom (nedavno preminuli mađarsko-američki producent) činila savršen par za mađarski film. Posljednjih osam godina imali smo veoma široku lepezu filmova u Mađarskoj: autorske filmove visoke kvalitete, komedije, povijesne filmove, ostvarenja za raznovrsnu publiku. Što se autora tiče, mogli su slobodno raditi, slobodno se izražavati.. Prije nekoliko godina pokrenut je program Inkubator (od strane Mađarskog nacionalnog filmskog fonda) zahvaljujući kojem mladi autori ne moraju čekati godinama kako bi snimili svoj prvi film. Brojni filmovi podržani od stane programa stigli su do Berlina i Cannesa.