Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću te prvi put dodijeljena na
Pulskom filmskom festivalu 2010., godišnja nagrada „Vedran Šamanović“ dodjeluje se “filmskom
umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim
pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Nagradu je osnovalo pet filmskih
udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih
filmskih redatelja (danas Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata), Hrvatsko društvo filmskih
kritičara i Hrvatski filmski savez.
Odlukom tročlanog žirija (Diana Nenadić, filmska kritičarka; Jure Pavlović, filmski redatelj; i Jana
Plećaš, direktorica fotografije i scenografkinja, petnaesta nagrada “Vedran Šamanović” dodjeljuje se
Ani Hušman, redateljici i scenaristici dokumentarno-eksperimentalnog filma Radije bih bila kamen u
produkciji Pangolina.
Obrazloženje
Suprotno iskazu iz naslova svojeg posljednjeg filma – Radije bih bila kamen, Ana Hušman već se četvrt
stoljeća ustrajno opire okamenjivanju intermedijskih i filmsko-rodovskih granica. Istražujući
podjednako na audiovizualnom i proširenom multimedijskom polju, poligon za trajnu evoluciju svojeg
specifičnog filmskog izraza izgradila je na fluidnom sjecištu eksperimenta s dokumentarcem,
animacijom i/ili igranofilmskim tehnikama, iskazujući pritom zanimanje za dekonstrukciju društvenih
(i običajnih) artikulacija svakodnevnih rituala i regulacija prostora s kojima i u kojima živimo.
Na tom tragu, a slijedom prethodnika Lika/bez naslova (2020), Hušman je najdublje do sada zagazila
u područje osobne/obiteljske povijesti i pripovijesti. Ulogu dokumentarnog „aktera“ pritom
ravnopravno dijele kamen, flora i fauna njezina ličkog prazavičaja, žene s obiteljskih slika i unutarnji
glas same autorice, rekreirajući u slikovno-zvučnim fragmentima iščezli život surovog ambijenta,
danas zaboravljenog i izloženog betonizaciji u ime novog ciklusa elektrifikacije.
Traumi pejzaža i preživljavanja svojih odvažnih pretkinja u njemu, Ana Hušman na formalnom planu
pristupa svojevrsnim semantičkim nesuglasjem, odnosno procjepom između slike i bestjelesnog
verbalnog iskaza, istodobno i trenjem između slika krajolika i slikama čuvane obiteljske memorije te
tjeskobnog iščekivanja budućnosti koje njezina glavna protagonistica, Mala Jela ‒ preko svojeg alter
ega (same autorice) ‒ „hladi“ bijegom u maštanja. Takvim fluidnim pletivom, kojem posreduju
analogni (16 mm) i digitalni formati, Jela/Ana (pre)ispisuje i osobni/obiteljski identitet i identitet
samog krajolika nad čijom se prividnom „usnulošću“ sukobljavaju vitalna (ženska) energija prošlih
vremena i prijetnja suvremene devastacije.
Podrazumijevajući feminističku maksimu „osobno je političko“, Ana Hušman preko osobne
pripovijesti ‒ ambicioznim, ali ne i pretencioznim filmskim izrazom ‒ daje novi pogled na položaj žena
u ruralnim hrvatskim krajevima, ukazajući na bezidejnost društvenih struktura koje bi tim
opustošenim predjelima trebale vratiti život.
